Ovaj tjedan započeli su radovi na obnovi krova povijesne zgrade u Strossmayerovoj 26 u Rijeci, poznate kao Kuća Ružić – Palazzin (Palača) Ružić, izgrađene davne 1880. godine. Ovim zahvatom započinje i jedno veće investicijsko razdoblje u kojem će se, uz ovu zgradu, postupno obnoviti krovovi i na ostalim Ružićevim zgradama na adresama Strossmayerova 18, 20 i 22, s ciljem dugoročnog unapređenja njihove sigurnosti, funkcionalnosti i vrijednosti.

Kada govorimo o Palazzinu Ružić riječ je o vrijednom primjeru građanske arhitekture s kraja 19. stoljeća, u razdoblju intenzivnog urbanog razvoja Sušaka, kada se ovaj dio grada profilirao kao važno trgovačko i društveno središte.

Palazzin Ružić izgrađena je kao reprezentativna stambena zgrada imućne građanske obitelji, u duhu historicizma s naglašenim neorenesansnim elementima. Svojim oblikovanjem i položajem svjedoči o tadašnjem gospodarskom usponu i urbanističkom širenju izvan stare gradske jezgre Rijeke. Tijekom 20. stoljeća zgrada je, kao i mnoge druge u ovom dijelu grada, prošla kroz razdoblje nacionalizacije nakon Drugog svjetskog rata, nakon čega je korištena za različite javne i društvene namjene, uključujući i zdravstvene djelatnosti. Unatoč promjenama funkcije, zadržala je velik dio svog izvornog arhitektonskog identiteta.

Obnova krova predstavlja važan korak u očuvanju konstrukcijske stabilnosti i dugoročne zaštite zgrade. S obzirom na starost objekta, radovi se izvode s posebnom pažnjom kako bi se očuvale izvorne arhitektonske vrijednosti, uz istovremenu primjenu suvremenih tehničkih rješenja i materijala koji osiguravaju veću otpornost i energetsku učinkovitost.

Planirani zahvati uključuju sanaciju krovne konstrukcije, zamjenu dotrajalih elemenata te postavljanje novog pokrova, uz unapređenje sustava odvodnje oborinskih voda. Time će se značajno poboljšati sigurnost i funkcionalnost objekta, ali i produžiti njegov vijek trajanja.

Ova obnova dio je šireg nastojanja očuvanja kulturno-povijesne baštine grada Rijeke, ali i ulaganja u kvalitetu stanovanja i korištenja prostora za sve korisnike zgrade. Završetkom radova, Palazzin Ružić nastavit će živjeti kao važan dio identiteta ovog dijela grada, spoj prošlosti i suvremenih potreba.

“Riječ je o zgradi koja predstavlja vrijedan primjer eklekticizma u arhitekturi s kraja 19. stoljeća. Povijest njezina krova posebno je zanimljiva i u lokalnoj predaji često se opisuje kao svojevrsna „ukleta sudbina“ palače. Tijekom bombardiranja Rijeke i Sušaka u Drugom svjetskom ratu zgrada je izgubila svoju prepoznatljivu kupolu, nakon čega je krov obnovljen na skroman i tehnički ograničen način u poratnom razdoblju.

Uz povijesne činjenice veže se i zanimljiva narodna predaja prema kojoj je upravo u toj kupoli živio Malik, mitsko biće koje je Gjuri Ružiću kovalo zlato. „Nestade kupole, nestade za Ružiće, Malika i zlatnika“, govorilo se među stanovnicima, čime je dodatno naglašena simbolika gubitka nekadašnjeg sjaja ove građevine.

Palača je izvorno izgrađena oko 1880. godine na mjestu starije primorske kućice i cisterne, koje su bile u vlasništvu obitelji Rudan. Početkom 20. stoljeća, točnije 1900. godine, arhitekt Ambrosini dogradio je novo krilo s reprezentativnim elementima – uključujući skulpturalni motiv Hrvatice, lučne verande okrenute prema moru te karakterističnu kupolu koja je definirala vizuru zgrade.

Nakon 1945. godine uslijedila je konfiskacija i nacionalizacija palače i pripadajućeg zemljišta, koje je nekada obuhvaćalo perivoj, kupalište i lučicu. Dodatni zahvati u prostoru, osobito izgradnja Istočnog izlaza sedamdesetih godina, značajno su narušili nekadašnji raskošni arhitektonski kompleks. Od njega su ostale tek pojedine palače koje su desetljećima bile zapuštene, izložene i statičkim opterećenjima zbog neprimjerene blizine prometnica.

Posebno je važno istaknuti kako se aktualna obnova krova provodi isključivo sredstvima suvlasnika zgrade. Riječ je o zahvatu koji nije bio realiziran više od 80 godina, unatoč razdobljima u kojima su upravljanje i briga o objektu bili u rukama drugih subjekata. Ova obnova stoga predstavlja ne samo građevinski zahvat, već i važan čin odgovornosti prema vlastitoj imovini i očuvanju kulturno-povijesne baštine.”  Theodor de Canziani